Radi lakšeg razumjevanja difrakcije i polarizacije potrebno je znati neke karakteristike svjetlosti koje možete pročitati u nastavku.

  Stoljećima su se ljudi pitali da li se svjetlost ponaša kao talas ili kao čestica. Isaac Newton je 1666. godine u svom radu Optica detaljno opisao svoje eksperimente sa svjetlošću te zaključke do kojih je došao. Prema Newtonu, svjetlost je snop čestica (vrlo malenih kuglica) koje izljeću iz nekog izvora krećući se pravolinijski i vrlo velikom brzinom. Postoje razne vrste čestica koje odgovaraju različitim bojama u spektru svjetlosti. Tako je nastala korpuskularna (čestična) teorija svjetlosti.
Međutim, Christian Huygens je smatrao kako je svjetlost impuls koji se širi kroz neko elastično sredstvo, te tako utemeljio undulatornu (talasnu) teoriju svjetlosti. Elektromagnetni talasi su oscilacije električnog i magnetnog polja koje se brzo premještaju u prostoru. Elektromagnetni talasi se formiraju u svim slučajevima kada postoji ubrzano(ili usporeno) kretanje nosilaca naelektrisanja, odnosno promjena energetskog stanja elektrona u atomima (molekulima).  Talasne dužine opaženih elektromagnetskih talasa protežu se od sitnih 10^(-13) metara pa sve do 10^5 metara. U tom širokom talasnom području, svoje je mjesto našla i svjetlost.
Svjetlost je elektromagnetski talas, odnosno dio elektromagnetskog spektra u području talasnih dužina od 380 nm do 780 nm.

Svjetlost možemo shvatiti kao zračenje koje djeluje na mrežnjaču oka i izaziva osjet vida. Ostale vrste elektromagnetskih zračenja (toplinsko, ultraljubičasto, mikrovalove, radiovalove) naše tijelo osjeća (registrira) na drugi način.
Fizika 20. stoljeća pokazala je da su obojica bila u pravu. Albert Einstein pretpostavio je da se svjetlost sastoji od kvanata svjetlosti (fotona) koji imaju i talasna (valna) i čestična svojstva. Tako danas svjetlost ima dualnu (dvojnu) prirodu.

UTICAJ SVJETLOSTI

  Svjetlost ne djeluje samo na vidni centar u kori velikog mozga nego i na centre drugih aktivnosti i regulacione organe vegetativnog nervnog sistema koji upravljaju cjelokupnom razmjenom supstanci u ljudskom  organizmu i njegovim tjelesnim funkcijama. 
Dokazano je da dobra svjetlost, osim što omogućava gledanje i raspoznavanje,  potpomaže izdržljivost, potiče sposobnost koncentracije i logičnog razmišljanja, podiže volju za radom i ostvaruje ugodne osjećaje.
Za ocjenu svjetlosne situacije potrebno je upotrijebiti više različitih kriterija. Fotometričke veličine koje je moguće izmjeriti, imaju isto tako važnu ulogu u odnosu na one koje nije moguće iskazati numeričkim vrijednostima jer na njih veliki uticaj ima subjektivno opažanje.Postizanje odgovarajućih nivoa osvijetljenosti i sjajnosti, optimalna raspodjela i oblikovanje smjera svjetlosti, sjena i boja, te eliminisanje blještanja su najvažniji faktori kvaliteta instalacije osvjetljenja.

OSNOVNE FOTOMOTORIČKE VELIČINE
  Svjetlost se može vrednovati pomoću fizikalnih i svjetlotehničkih veličina. Svjetlotehničke (fotometričke) veličine razlikuju se od fizikalnih po tome što vrednuju svjetlost po osnovi reakcija ljudskog vidnog organa, pa se mogu nazvati psihofizikalnim.
 Svjetlosni tok (fluks) je cjelokupna emitovana snaga zračenja izvora svjetlosti koje ljudsko oko prevodi kao svjetlost. Oznaka je Φ, a jedinica je : lumen (lm) i izvedena je jedinica: lm = cd / sr , (sr=steradijan je jedinica prostornog ugla).
Svjetlosna jačina (intenzitet) predstavlja mjerilo za vrijednost svjetlosti koja zrači u element prostornog ugla. Oznaka je I, a jedinica je : kandela (cd) i osnovna je mjerna jedinica sistema međunarodnih mjernih jedinica (SI).

Osvijetljenost predstavlja mjerilo za intenzitet svjetlosti koja pada na određenu površinu. Jedinica je luks (lx) i izvedena je jedinica:  lx = lm / m^2 = cd*sr / m^2.
Sjajnost predstavlja mjerilo za svjetlosni utisak i jedina je svjetlotehnička veličina koju ljudsko oko neposredno osjeća. Jedinica je : kandela na kvadratni metar ( cd / m^2 ).

 
SVJETLOST I BOJE
  Vidljivo zračenje (svjetlost) ljudsko oko opaža po svjetlini (sjajnosti) i po bojama. Svako fizikalno definisano vidljivo zračenje (određenog intenziteta i spektralnog sastava) izazove u vidnom organu “osjećaj boja”, što je rezultat složenog zajedničkog djelovanja fotohemijskih i neuroloških procesa. Pojam “boja” treba razumjeti  u čulnom (subjektivnom) smislu ili u fizikalno-matematičkom smislu.Boja objekta može nastati samo pri svjetlosti (prirodnoj ili vještačkoj), a zavisi kako od spektralnog sastava i raspodjele snage zračenja svjetlosnog izvora tako i od refleksionih (transmisionih) svojstava površine objekta. Iz ovoga proizlazi da neki objekt može imati različite boje kada se osvjetljava s različitim bojama svjetlosti.U svjetlotehnici se za označavanje i vrednovanje boja koristi kolorimetrijski sistem CIE zasnovan na trihromatskoj teoriji. Obojenost nekog svjetlosnog izvora ili objekta se određuje na osnovi trihromatskih koordinata na CIE dijagramu boja, a vrednovanje svjetlosti izvora se dopunjuje vrijednostima temperature boje i indeksa reprodukcije boja, koji označava mjeru usklađenosti boje objekta pod vještačkim svjetlosnim izvorom u odnosu na onu pod prirodnim dnevnim svjetlom.

STANDARDNI SPEKTRALNI DIJAGRAM CIE
  CIE funkcije standardnih spektralnih vrijednosti koje se odnose na tri primarne boje : crvenu, zelenu i plavu (koje odgovaraju utiscima boje koji nastaju nadražajima čepića crvene, zelene i plave boje).

Osnovne pojave vezane za prostiranje svjetlosti su:

• refleksija- odbijanje,
• refrakcija- lom, promjena pravca svjetlosnog zraka kada se nađe na granici dviju sredina sa različitim brzinama prostiranja svjetlosti.

TALASNE POJAVE SVJETLOSTI
  Pojave koje ukazuju da je svjetlost talas (val) su interferencija, difrakcija i polarizacija svjetlosti.